Prošao je sve, od deminera do inspektora interne kontrole FUCZ-a, educirajući se i u drugim oblastima, poput alpinističke obuke i spašavanja na vodi i pod vodom.
- Ovo priznanje mi puno znači, jer bilo je mnogo odricanja, situacija koje nikada neću zaboraviti, ali i dosta lijepih trenutaka. To je, poslije rudarskog, najteži posao, a možda je teži i od rudarskog – kaže Čolo, koji ovih dana očekuje svoju prvu, zasluženu penziju.
Iza njega i tima u kojem je radio su nepregledne očišćene površine u okolici Goražda, Prače, Ustikoline, ali i drugih gradova, a jedan od najtežih zadataka bilo je Debelo brdo iznad Sarajeva, s kojeg su uklonjene sve vrste mina i minskih zamki.
- Uglavnom su ratne linije bile po teško pristupačnim i zaraslim terenima, tako da smo se u nekim situacijama služili neuobičajenim metodama. Na Trebeviću smo, recimo, morali biti i alpinisti, jer je minsko polje bilo po stijenama pa smo deminirali zavezani užadi – sjeća se Čolo.
Svaku nevolju dijelio je sa svojim sugrađanima, a najteže momente, poput pogibije kolege u minskom polju u Prači, nikada neće zaboraviti. Ali, mnogo je više lijepih trenutaka, prijateljstava i solidarnosti.
– Demineri se moraju ponašati kao prijatelji i drugovi, jer ovo je timski rad – ističe Čolo.
Deminer ili zidar
Senad Čolo prošao je i period kada je cijena rada na deminiranju pala toliko da je bilo isplativije biti dobar keramičar ili zidar.
– Bio je to period kada su formirane brojne privatne firme i kada je porasla konkurencija na tržištu, ali to je bilo kratkog daha, jer dešavale su se brojne nesreće – pojašnjava on.
Avaz
