Još svježa rana za Minom dušom krvari dok sporim,teškim korakom svladavam put uz Drinu. Iako okružen gustim zelenim stablima, ipak otežano dišem sparni zrak.
E da si mi Mino sa mnom, kako bi se i ti i ja radovale! A brat i snaha bi nas s veseljem čekali na obilježavanje njihove 60. godišnjice braka. Sve je drukčije nakon evo dva mjeseca od Mininog preseljenja na onaj svijet.
Prije desetak dana, i ne pomišljajući da ću noćas spavati baš u kraju kojeg sam usnila, Mina mi se u snu ukazala; spašavala sam je iz blatne bujice evo ovdje negdje kuda sada hodam ne ispuštajući je ni danas iz mojih misli.
Čujem s mosta glas dječaka, slavuju nalik, samo nekako tužno pjeva. Glas je tako nestvarno poseban, kao s onog svijeta u koji sam i sama uronjena,a opet namah pomišljam nagraditi ga novcem,možda sjedi i nebeskim glasom pjevajući zarađuje.
Tko zna zaustavili se itko darovati ga? Slika petogodišnje Romkinje prolijeće mi glavom. Svojom jaknom je ušuškala macu,a ona drhti sjedeći na golom sarajevskom pločniku u prohladnom danu, rasteže mini harmoniku i ne gledajući ni u koga grleno pjeva "Čudna jada od Mostara grada". U kartonsku kutiju ja i po koji stranac ubaci kovanicu, a najviše njih zadivljeno fotografira i prođe.
Aaa, ne, sada čujem dječak pjeva uz pratnju zbora. Približavam se i razaznajem:
Majko, majko, majko, još te sanjam...
Sestro, brate, još vas sanjam svake noći...
Nema vas, nema vas, nema vas...
Tražim vas, tražim vas, tražim vas...
Gdje god krenem, vidim vas...
Majko, majko, oče, oče, što vas nema?
Bosno moja ti si moja mati.
Bosno moja, majkom ću te zvati...
Bosno majko, Srebrenice sestro, neću biti sam...
Srce mi lupa sve jače. I tako sam na rubu suza za umrlom sestrom. I za bratom, koji je sa svojih uskoro 85, sve bliži kraju.
A sad, na gradskom mostu, dok zbor s razglasa pjeva anđeosku glazbu, stotine, tisuće šalica za bosansku kavu-fildžani poredani jedan kraj drugog grobnici slični. Prazni čekaju one koji nikad neće doći na zajedničku kavu.
Dosad poznato, 8372 stradalih. Dok slušam raspoznajem ih, nižu se bolna lica, vidim strah, tugu, čujem hroptaje, sve vidim kao da se ovog časa predamnom zbiva. Oni voljeni, željeni, pozvani, traženi, toliko iščekivani...
To Goraždani srebreničkim žrtvama genocida pomen i poštovanje odaju.
A pjesma koja se toplinom glasa, ipak kao sječivom riječima i glazbom urezuje u dušu, slomila bi i najtvrđe.
Tako je naš glazbeni velikan, maestro Đelo, uz predivne riječi Džemaludina Latić, isplakao svoju mehku dušu i na najtopliji, ljudski, Jusića dostojan način, se oratorijem "Srebrenički inferno" poklonio, pa evo i svatko od nas može, žrtvama genocida u Srebrenici.
Priziva ovo sjećanje i na goraždanske žrtve, na našeg Hasana živog bačenog u bunar i našeg Hama prsa u prsa u zasjedi raskomadanog i Šantovog malog sina blizanca granatom ubijenog u dvorištu obiteljske kuće...naših... i tuđih...
O ljudska pokoro, nikad naučiti od onih prije nas kako sačuvati, kako zagrliti, a ne odgurnuti, kamoli ubiti.
Džemila Bukovica autorica je “Ratnog dnevnika” (posvećenog i Srebrenici); izdavač Matica hrvatska Dubrovnik, 2011.; urednik akademik Luko Paljetak.
Po knjizi je upriličena predstava istog naziva na 65. Dubrovačkim ljetnim igrama 2014.
Autorica je rođena Goraždanka, živi u Dubrovniku.
Oslobođenje portal
