Skrivali petokraku
Radio je kao poslovođa u robnoj kući “Goraždanka” kada je odlučio da, u predratno vrijeme, krene put Slovačke. Dvije godine poslije, do ove zemlje stigle su prve izbjeglice iz BiH.
- Najviše ih je bilo iz Zvornika i Janje. I tu je krenulo ono što je u meni bilo. Prijem izbjeglica, transport do Njemačke, smještaj. Sjećam se da smo skrivali petokraku na našim registracijama.
Kako je ZV bila oznaka i jednog grada u Slovačkoj, Nijemci su ih tako puštali preko granice – prisjeća se Ćamo.
Bio je to početak Suadovog humanitarnog rada. Iz zemlje u kojoj je živio, prva pošiljka pomoći za ratom zahvaćenu domovinu sadržavala je nekoliko sanitetskih vozila s lijekovima.
Došli s koferom
U avgustu 1994. sa suprugom Dženanom i dvoje djece odlučio je krenuti u Australiju sa skromnom svotom u džepu.
– Tamo smo došli s koferom u kojem je bilo malo garderobe. Na početku nas je najviše mučio jezik, ali nismo imali vremena za gubljenje, morali smo raditi, jer je sve bilo skupo. Ustajao sam u pet ujutro i vozio 70 kilometara do gradilišta, gdje sam radio najteže poslove. Ovdje ljudi imaju pogrešnu predstavu, jer na fotografijama vide roštiljade iz Australije, pa misle da je tamo takav život. Naši ljudi čeznu za odlaskom u svijet, a onog momenta kada dođu u neku zemlju, onda godinama budu u suzama, ali nemaju kad plakati, jer moraju raditi – kaže Suad, koji se nedavno vratio u svoje Goražde.
Poslali 16 tona hrane
Bosanci su i u Australiji bili na okupu. Posredstvom svog udruženja i klubova, uključivali su se u brojne akcije pomoći.
- Tokom posljednjih velikih poplava isporučeno je više od 16 tona hrane i drugih proizvoda za Kosovu, Janju i Bistričak kod Zenice. Sa prijateljima Admirom Kapom i Almirom Hukićem najprije smo obišli te ljude, pitali ih šta im treba, a onda smo se vraćali s traženim artiklima. Kosovu sam vidio na televiziji i došli smo tamo među prvima s hranom, vodom i dekama – ističe Suad Ćamo.
“Bosno moja” odjekivalo je terenom u Melburnu
U Australiji danas živi od 50.000 do 60.000 Bosanaca. Veliki broj njih se asimilirao, ali još ima onih koji drže do svoje tradicije i okupljanja.
– Sjećam se teniskog meča u Melburnu. Igrao je Damir Džumhur i na tom meču su bila i moja djeca. Jedan od momaka Jasmin Dolić, instruktor harmonike i klavira, zasvirao je. Niko ne zna kako je pronio harmoniku pored toliko osiguranja tako da je to bio urnebes kada je odjeknulo “Bosno moja, divna, mila”. U jednom dijelu terena bio je i Ivanišević, koji je pjevao zajedno sa publikom – kaže Suad Ćamo.
Goražde PRESS/Avaz
