Zanimljivo, odoljela je ratovima, vojskama, nevremenu, odgojila generacije i bila sklonište za izbjeglice. Oko nje i u njoj život se disao punim plućima, danas zjapi prazna, otužnog izgleda u opustjelom selu.
"Građena je u osmansko doba. Pričao mi je otac Šahin-beg, on je živio 89 godina i onda njegov otac 70 i nešto godina, njegov dedo 90 godina, ali dedo nije upamtio kada je ona građena. To je mnogo vremena, jer ja imam 80 godina. Znači, moj babo pa ni njegov dedo nije pamtio kad se napravila, a svi su odrasli u toj kući. Raspored u kući podsjeća na osmanski stil, dva ulaza, hajata, verige, to je u donjem spratu gdje su još velika i mala soba. U gornjem spratu je čardak, odžaklija, to je soba za mladence, kamarija to je kao terasa. Ima podrum s posebnim ulazom pa mjesto gdje se ostavljalo brašno. Velika kuća, osam sa 11 metara. Više od 300 godina je sigurno stara", priča Ferid Herenda, vlasnik kuće.
Kaže da nema starijeg objekta u Jugoistočnoj Bosni te da je još jedan bio u selu Šašići, ali se srušio.
"Ja sam se rodio i oženio i živio u ovoj kući donedavno, tražio sam, obraćao se svim strukturama da se ona popravi, ali nisam mogao ništa. Ipak je ovaj objekt vrijedan, jer govori o jednom vremenu, da li bi ga trebalo obnoviti, neka drugi ocijene. Ja sam mogao na toj kući napraviti novu, ali bilo bi mi teško da to uradim, ona ima svoju historiju. Ja sam u Sarajevo otišao da radim, promijenio pet preduzeća, imao dva mjeseca radnog staža, u Goraždu imam kuću, ali ovdje sam se rodio, žao mi je da se sruši. Ja ne bih mogao tu biti kad bih je srušio, ja sam je pokrio da ne pada dok sam živ, a oni ako hoće nek rade. Prošle godine sam platio ljudima da stave novi krov da ne kisne, ona može trajati još sto godina. Nigdje nije bilo ovakve kuće. Pamtim njeno veliko ognjište, kad su se pekle pite, pekmezi...", sjeća se Ferid.
Nekad i danas
Gunjačići su, kaže Ferid, blagoslovljeno, ali danas opustjelo mjesto.
"Tolike su vojske prolazile, talijanske, njemačke, ustaše i četnici, ali niko je nije dirao. Ove kuće koje su bile po selu su građene nekoliko puta, ali ona je tvrdoglavo stajala. Dobra je građa, sve drveni tesani klini, udarani, fabričkih eksera nema u ovoj kući. Ćeremit je bio sve do prošle godine, ali morao sam pokriti da ne kisne. I kad je to bilo ne smije niko da se popne, ali kad su vidjeli ljudi kako je to čvrsta građa, nisu mogli vjerovati. Pričali su oduvijek da je, kad se pravila, građa došla za jedan dan, na konjima i volovima iz Ilovače. Puno je priča vezano za nju, da je iz ove kuće moj predak u taj vakat otišao na hadž kad se putovalo po šest mjeseci na konju, pa da je u njoj živio kadija. A najviše se pričalo o Ferhat-begu Herendi koji je u vrijeme kad je došla Austro-Ugarska bio kao neki odmetnik. Čak je imao i dvije žene, ali nisu obje živjele u ovoj kući", smije se Ferid Herenda.
I istina Ferhat-beg Herenda pominje se u tekstu "Bosna i Hercegovina, slike sa putovanja i studije Johana von Azbota - iz Sarajeva za Goražde" koji je s njemačkog preveo Hamdo Čamo, gdje se susret s "vođom odmetnika" opisuje kao zanimljiva epizoda, a neustrašivi beg Herenda kao "visoka elastična pojava, s turbanom iznad tamnosmeđeg lica, s crnim očima, orlovskog nosa, dugih brkova, na plavoj dolami, orden sultana Abdul Meddžida i jedna medalja za hrabrost koju je stekao kao turski juzbaša u borbi protiv Crnogoraca".
Pouzdano se zna da je Ferhat-beg Herenda bio prinuđen potražiti utočište u Turskoj te da se njegovi potomci prezivaju Bajrami.
Čuveni potomci
"Postoje neke priče da Herende vode porijeklo iz Mađarske, da ima neko mjesto Herendija, isto kao što se godinama u porodici prepričavalo kako je Ferhat-beg Herenda imao vojsku, a kada je pošao u lov pojavili su se neki plaćenici da ga ubiju, kako se tad spasio ne znam, ali je odavde otišao u Tursku i odatle potječe porodica Bajrami, morali su promjeniti prezime. U Starom Gradu, u Sarajevu, u policiji ima slika Ferhat-bega s natpisom bosanski policajac. Uglavnom, njega su tretirali na različite načine, on nije radio ništa protiv zakona, neki su mu smjestili da je izdajnik pa je morao bježati, a u toj grupi je bilo i Srba, i tada su se družili Srbi i Bošnjaci, a sad evo vidite i sami šta se dešava" priča Ferid Herenda.
Gunjačići su na svega 18 kilometara od Goražda, u blizini Posestre gdje se gradi Memorijalna šuma 8372. To je mjesto koje ima svoju historiju, jer je nedaleko odavde komandant Zaim Imamović osnovao Prvu drinsku brigadu. Na putu do Gunjačića stoji i spomenik 16. muslimanskoj brigadi. Za razliku od mnogih koji su naseljavali ovo područje prije rata, Ferid je živio u svojoj kući u Goraždu, gdje su i danas njegova djeca. Danas je sve obrnuto.
"Ja sam otišao '62. Rat me istjerao odozdo i meni je ovdje lijepo, iako sam izgradio sam novu kuću, bez ičije pomoći, čuvajući stoku, pekući rakije, pekmeze... Ima dosta zemlje. Žena mi se razboljela pa mi je neobično, dugo sam s njom deverao, ali smo je smjestili u dom. Volio bih da joj se poboljša stanje pa da bude ovdje. Sve što sam uradio, uradio sam s njom. Šalili smo se nekad, da hoće malo otići da odmorim, ali sad kad je došlo to vrijeme, teško je biti sam, neobično. Sva su sela skoro prazna, a nekad je ovdje bilo lijepo, čini mi se kao da je bilo bolje uz rat nego sada", kaže Ferid.
Žao mu je, kaže, što zemlja propada i što neće niko da radi.
"Ovdje ima 25 kuća, a u selu ukupno živi šest ljudi, najmlađa osoba ima 65 godina, penzioner je, moj rođak, došao iz Sarajeva. Takav vakat. Rijetko idem u grad, jedino ako nešto zapne, nemam volje, nikad me ne povuče želja da bih sišao dole. Zabrinjavaju me ti ljudi u politici danas, sve je izgleda interes, njih država ne zanima, samo gledaju da se obogate dok su na funkciji. A ovdje ima sirotinje, ne rade, nemaju penzija, ovo su pasivni krajevi, mala je zarada i od poljoprivrede", ističe Ferid.
Nedostaje mu druženje, ali danas su, kaže, svi okrenuti internetu i nikog ništa ne zanima.
Klix
