PRIČA IZ ZAŠTIĆENE ZONE UN-A Ko će nam vratiti ukradeno djetinjstvo - Goražde PRESS

Breaking

26. 04. 2019.

PRIČA IZ ZAŠTIĆENE ZONE UN-A Ko će nam vratiti ukradeno djetinjstvo


Dobro se sjećam te ‘92. godine. Kažu, bit će rata. Sjećam se da smo mi djeca raspravljali o tome šta je to rat, pa nakon što se nismo mogli usaglasiti, riješismo da bi bilo dobro da počne pa da barem znamo šta je to. A da barem nije.

Čuli smo od starijih da vrijednosti koje imaš možeš sačuvati u ratu ako ih zakopaš. Nađosmo tako jednu šljivu, da dobro zapamtimo mjesto, i ispod nje iskopasmo rupu. Završi tu raznih drangulija, klikera, pištolja, šnala. Da sačuvamo. I poče rat. Nismo mogli biti u našoj kući jer su pucali s brda prekoputa. Cijelo naselje prešlo je u sami centar grada.

Dade nam jedan čovjek nedovršenu kuću. Tu, na jednom spratu bilo je desetak porodica. Moja porodica i porodica moje tetke dobila je ostavu. Skovali smo neke daske, napravili krevet, nekoliko polica, novinama i papirima začepili rupe u ciglama da ne puše. Sjećam se i snajpera. Pucalo je stalno, nismo smjeli vani. Ako nekad bude malo zatišja, izađemo da se igramo. Ali nismo smjeli daleko, u ulici do nas pisalo je PAZI SNAJPER.

A takvih je natpisa bilo mnogo. Sjećam se i kada je rodica ostala na onoj tamo strani, nismo je dugo vidjeli. Preko mosta se nije moglo, pucali su. Dosjeti se neko i napraviše most ispod mosta. I dođe moja Dada, kako sam je odmilja zvala.

Sjećam se i kako su nam javili da nam kuća gori. Sjećam se da sam plakala ne što gori kuća, nego što ostaše moje lutke, pa i one ćelave što sam ih ošišala čim sam ih dobila. A čim je imala priliku, donese meni moja Dada druge lutke da ne plačem. Sjećam se i kada je otac ranjen.

Sjećam se, pričaju, dobro je prošao. Dovezli ga na onaj naš krevet od dasaka, svi smo spavali tu, pa ustanem u neko doba noći i osluškujem, samo da čujem diše li. Sjećam se kada je oslobođen jedan dio grada. Pucalo je i dalje, ali barem nije bilo snajpera, mogli smo se igrati. Dobili smo stan, tuđi, naše kuće nije bilo.

Slušali smo radio na struju koju smo dobijali s mini centrala s potoka. Svaka mu čast ko ih izumi. Putem radioamatera pričali smo s ostatkom familije, u Sarajevu i dalje. Sjećam se i nastavka školovanja. Za nekoliko mjeseci završiš razred. Nauči šta stigneš. Ako zapuca, svi smo izlazili iz učionica i stajali u hodniku. Kući nismo smjeli sami. Dođe tako jednom sestra moje drugarice pa povede nas petero, šestero iz mahale.

Cipele u ruke i trči. U čarapama. Valjda da budemo brži od granata. Sjećam se i kada je otac prvi put otišao do zgarišta koje je nekad bila naša kuća. Sjećam se, vratio se utučen. Shvatila sam da nešto nije uredu, ali nisam znala šta. Pričali su mi kasnije. U kući do naše, u podrumu, našao je nekoliko skeleta. Bile su to naše komšije. Stariji ljudi. Nisu pobjegli, vjerovali su. Vjerovali svojim komšijama. Sve su ih zajedno stavili u podrum jedne kuće i zapalili kuću. S njima u podrumu.

Sjećam se i kada kažu primirje, pa mi djeca pohrlimo vani. Pade granata, ubi djecu tokom igre. Sjećam se, znala sam jednu djevojčicu. Bila je mojih godina. I plašila sam se. Sjećam se i velike akcije na Goražde u aprilu te ‘94. Većinu vremena bili smo u podrumu. Nismo smjeli ni u stan.

Onako svi zajedno, snijeli šta smo mogli, da imamo gdje sjesti. Bio je tu i naš Garo. Avlijski pas. Prvi je silazio u podrum kada zapuca. Sjećam se i kažu: Evo ga, primirje. Izašla pred zgradu. Proljeće… Trava zelena, ali ne mogu gledati u nju.

Sunce sjajno, ali oči me bole. Predugo smo u podrumu. Tog je mjeseca poginula i moja Dada. Imala je 25 godina. Sjećam se da mi je dugo trebalo da dođem sebi. Svi smo plakali. Prekinuta je jedna mladost. I danas se pitam šta bi bilo da je ostala živa. Sjećam se i kada je rat završen. Dobili smo struju.

Uključila sam TV, nema programa, ali lijepo meni i onu rižu gledati. Sjedila sam tako nekoliko sati i buljila u ekran. Došla i voda. Ne mogu doći sebi da je ima kad god česmu otvorim, ne moram čekati satima u redu s kanisterima da natočim vode. Trebalo je proći godina i godina da bol postane manja.

No, sjećanje još živi. Sjećanje na prekinutu mladost, na ukradeno djetinjstvo koje nam niko nikad ne može vratiti. Goražde je pod opsadom Vojske RS-a bilo 1.336 dana. Prema podacima udruženja žrtava, tokom opsade ubijeno je gotovo 2.000 civila, od čega 148 djece. Nova odluka Suda BiH, ovog puta Apelacionog vijeća. Povećane kazne Muhamedu Šišiću, Azizu Šušu, Tariku Šišiću, Emiru Drakovcu.

Optuženi da su izvršili napad snaga Armije BiH na kolonu izbjeglica srpske nacionalnosti, koja se kretala iz mjesta Jabuka, iz pravca Goražda prema Rogatici, koji je rezultirao smrću i teškim tjelesnim povredama više civila.

Još su dva procesa protiv Bošnjaka na Sudu BiH. I to protiv bivših policajaca Ibre Merkeza, Predraga Bogunića i Ešefa Hurića zbog nezakonitog zatvaranja, ubistva i nečovječnog postupanja prema Srbima u Goraždu 1992. i 1993. godine. Sudi se i komandantu brigade Armije BiH Ahmetu Sejdiću za zločine nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima, uključujući i nezakonito zatvaranje i mučenje u općinama Rudo, Višegrad i Goražde.

Sudi se Bošnjacima, a za njihovo stradanje još NIKO nije odgovarao. A o stradanju samo djece tokom opsade Goražda Muamer Džananović objavio je knjigu „Zločini nad djecom Goražda tokom opsade 1992–1995“.

U knjizi se navodi da je do proglašenja Goražda sigurnom zonom UN-a ubijeno najmanje 56, a ranjeno najmanje 225 djece. Nakon dobijanja statusa sigurne zone, do kraja rata ubijena su 64 djeteta, a ranjena 203. A mogla sam to biti ja…

Nisam. To je samo moja sreća.

Ali bila je moja Dada. I stotine drugih Dada. I žele mi reći da za njihovu smrt niko nije kriv. A mora biti da neko jeste. I nadam se da će ga stići zaslužena kazna. Ako ne na ovom. Onda na onom svijetu. Tamo barem ima pravde.




Hayat

Stranice