A, da, nismo napisali kada je bilo to njihovo matursko veče?
Desilo se prije ravno – 50 godina! Od 40 đaka koliko je bilo u generaciji što je u školu išla u periodu 1964 – 1968, maturiralo je njih 22. Bili su u to doba strožiji obrazovni kriteriji. Onda ih je život rasuo širom svijeta..
.
Pola vijeka poslije, u jednom od razreda sadašnje Srednje tehničke škole, u društvu bivših profesora, opet su zajedno na času. Času sjećanja.
Najzaslužniji za organizaciju ovog susreta je Smajo Baščelija. - 50 godina nije malo. Čovjeka obuzmu emocije i vraćaju mu se uspomene. Sjećam se kad smo upisali prvi razred iz ove škole je izlazila prva generacija hemičara. Zavidili smo im što su maturanti, pjevaju, bili nestrpljivi da i mi to dočekamo. Ali, eto, dočekasmo i 40, pa i 50 godina od tada – kaže inžinjer Baščelija, koji je obavljao i funkciju načelnika Goražda.
Čak iz dalekog Kičinera ( Kanada) u Goražde je na ovo druženje stigao Slobodan Popović. - Škola je bila preko puta kuće u kojoj sam stanovao, pa sam imao mogućnost da se družim i sa generacijama iza naše. Kao prva generacija imali smo poseban tretman u školi, ali i neku tajnu vezu među nama koja nas i danas drži na okupu. Tu smo da se sjetimo zgoda i nezgoda iz škole, da vidimo jesmo li sposobni za miran život, jer svi smo u penziji ali smo još uvijek smo zdravi i veseli – prisjetio se Popović.
U razredu, na času, nakon pedeset godina, opet su u klupama maturanti – mašinci iz generacije 1964. Prozivka. Predstavljaju se nekadašnji đaci danas sada uspješni projektanti, inžinjeri, konstruktori, - penzioneri.. Odaje se počast umrlim drugarima.
Traje čas, nižu sje sjećanja. Sjećanja sa srećom i sjetom.
Glas Goražda
