Nakon dugo vremena bivši učenici okupili su se pred profesorom Alijom Džemidžićem, koji je izvršio prozivku, a svako od njih govorio je o nastavku svog životnog puta nakon završetka srednje škole.
A, osim iz Goražda i BiH, stigli su i iz Crne Gore, Srbije, Švicarske, Španije... Emocije zbog onih kojih nema više, ali i uspomena na najsretniji dio njihovih života, povremeno su se pokušavale sakriti šalama, ali se uglavnom nisu mogle sakriti.
- Sanjao sam ovaj dan. Od 44 iz generacije nas tridesetak je tu. Ovo se nije desilo ni u jednoj generaciji – kazao je Edin Bukovica, koji posljednjih 25 godina živi u Španiji, gdje radi kao arhitekta, a u slobodno vrijeme i kao muzejski turistički vodič.
Osim arhitekata, u uspješnoj generaciji goraždanskih gimnazijalaca su i sudije, državni službenici, vrhunski ekonomisti, privatni poduzetnici, pa i političari, poput Mehe Omerovića, poslanika u Skupštini Srbije. Iako ih je uglavnom pokidao rat, veze s Goraždom još su
jake.
Miodrag Laušević odrastao je u ovom gradu.
- Zbog poznatih okolnosti ja sam se vratio u Žabljak, gdje radim u državnom Arhivu Crne Gore. Goražde mi je uvijek bilo u srcu jer tu sam bio prihvaćen od svih vjera, išao na Bajram kod prijatelja. I danas Goražde smatram svojim gradom i, kad sam se oženio i dobio sina, dao sam mu ime Gorazd. To je bilo ime sina prvog kneza slovenske države Karantanije, ali to na stranu. To samo govori da smo nekad bili isto pleme. Ime sinu sam dao po Goraždu i želim da se on, kad mene više ne bude, sjeti da mu je otac bio iz Goražda – priča nam Miodrag.
Inicijatori okupljanja bili su Omer Mušović i Dušanka Bošković.
– Ne živim u Goraždu već 40 godina, ali drago mi je da sam ponovo tu. Prijatelje dugo nisam vidjela, pa sam i ja iznenađena koliko smo uspješna generacija, ne samo u poslu već i u životu, s dosta djece i unučadi – kaže Dušanka.
Nakon šetnje gradom druženje je nastavljeno u intimnijoj atmosferi.
Avaz
