Kako opsada Goražda ne prestaje, međunarodna zajednica zahtijeva od vlasti u Beogradu da zaustave bosanske Srbe. Jugoslovenski premijer Milan Panić se obavezuje da će to učiniti. Ovaj američki fabrikant srpskog porijekla nije razumio šta se uistinu dešava. Mjesec dana ranije, doveden je iz Amerike i imenovan za premijera, a Dobrica Ćosić je postao novi jugoslovenski predsjednik. Telefonske linije su u prekidu, ali Panić vojnom radio stanicom uspostavlja vezu sa jednim od srpskih komandanata na terenu. Pita ga treba li mu pomoć za Goražde. Sa druge strane toki-voki veze dobija odgovor: “Samo u ljudstvu”. Odlučujući napad na Goražde tek je trebao uslijediti.
Procjene Generalštaba bile su da će Muslimani iz Goražda bježati prema Sandžaku. Jedini pravac kojim su mogli krenuti bio je preko Rudog gdje su ih čekale elitne vojne jedinice. Na ulazu u Rudo stajala je tabla Srpska republika BiH - opština Rudo. Na punktu su legitimisali jednoobrazno uniformisani, podšišani vojnici sa crvenim beretkama na kojima su stajala zlatna ocila. Nosili su oznake Specijalne jedinice „Munja“. Smješteni su u kasarni „Car Dušan.“ Tamo nalazimo Kapetana Dragana, njegovo suvonjavo lice već smo sreli na posterima izlijepljenim po gradu. U hotelu naš vodič, četnički vojvoda iz Priboja, objašnjava da smo Srbi umirujući pijanca za susjednim stolom koji ljulja bombu zakačenu za pantalone i prijeti “svakom Turčinu koji pređe preko Uvca”.
Vodič, uz širok osmijeh prepun zlatnih zuba, priča o ministru odbrane SAO Istočna Bosna i predsjedniku opštine Čajniče doktoru Dušanu Kornjači. “Kao da gledaš crnogorskog vladiku Rada”, opisuje ga vojvoda. “Kornjača je ponosan što u Čajniču, u kojem je živjelo 53 posto Srba i 45 posto Muslimana, nema ni jednog Muslimana. Mislim, ni jednog živog Muslimana, stvar se rješavala od uva do uva kao u Foči i Višegradu”, objašnjava povlačeći prstom liniju preko vrata da aluzija na odsjecanje vratova bude jasnija.
Stilski drugačije Kornjača se tih dana izrazio u „Pogledima“, listu srpskih radikala, ali je bilo jasno o čemu govori. “Sada u Čajniču nema Muslimana, omogućeno im je da odu tamo gdje su otišli njihovi preci 1912.” Obrastao u dugu kosu i bradu, sa crnogorskom kapom na glavi, koračao je po štabu slušajući guslarsku pjesmu kojoj nije bilo kraja.
“Doktor četnik”, kako su ga zvali, govorio je da se plaši samo Boga, suda i zakona ne. Ulazak u Goražde je bio pitanje dana, govorio je Kornjača: “Goražde će pasti za tri dana, a preživjele Muslimane ćemo sačekati u Rudom kada se budu pokušavali prebaciti za Sandžak”.
Iznenada, Prva goraždanska brigada 18. augusta napušta položaje na lijevoj obali Drine, u reonu sela Kopači, i povlači se na Sokolac gdje je razoružana. Mjesec dana kasnije, dan prije planiranog ulaska srpskih snaga u Goražde, položaje napušta i Druga goraždanska brigada sa desne obale Drine i sa dijelom srpskog stanovništva dolazi u Čajniče. O ovome komandu VRS obavještava Kornjača. Načelnik Generalštaba general Manojlo Milovanović je zatečen, na poziv Kriznog štaba Goražda sutradan je trebao prisustvovati zauzimanju grada.
“Šta se desilo? Pa, Prva goraždanska brigada je bila zadužena da prva uđe u Goražde”, zbunjen je Milovanović.
Karadžić i Mladić se nalaze u inostranstvu, prisustvuju konferenciji o Bosni, i Milovanović žuri da ih obavijesti o ovom događaju. Nazvao je Karadžića i skrušeno objasnio da je goraždanska brigada napustila položaj. Prema njegovim riječima, Karadžić se konsultovao sa saradnicima, ubrzo se javio i naredio sljedeće: "Idite ujutro u Čajniče, pokušajte vratiti brigadu na položaje, a ako to ne uspijete, onda je razoružajte kao i prvu brigadu. Bez obzira kako ćete proći sa borcima, morate uhapsiti sljedeća lica: Branu Petkovića, Dobru Stanišića, Vojislava Krunića i Lazića, ime mu nije znao, jer su oni izdali Goražde, digli borce sa položaja i učinili štetu Goraždu u iznosu od 28 miliona maraka koji su kod jednog od njih po osnovu neizvršenih obaveza prema državi RS”.
Milovanović se zamislio. “Mogu uhapsiti Stanišića i Petkovića jer su mobilisani, a Krunića i Lazića neka hapsi lokalna policija”. Kada je Karadžić ponovio naređenje, Milovanović, ne shvatajući kako Karadžić zna koga treba uhapsiti i o kakvom novcu srpske države je riječ, o svemu izvještava potpredsjednicu Biljanu Plavšić.
Ona od Milovanovića zahtijeva da izvrši Karadžićevo naređenje i on ujutro odlazi helikopterom u Čajniče. Prilazeći gradu nailazi na grupu izbjeglica iz Goražda. “Tražili su glave Petkovića, Stanišića i Krunića, Lazića nisu spominjali. Ovakav postupak naroda mi je stavio do znanja da je Karadžić bio u pravu”, odgovorio je Milovanović koji je 1998. o ovome referisao pred srpskom Skupštinom.
U Kriznom štabu u Čajniču nalazi Kornjaču. “E, moj đenerale, trojica od njih su u Srbiji, a Lazić nije njihov. To je rezervni poručnik, komandir čete i uopšte nije mogao učestvovati u tome jer je samo štitio odstupnicu brigade”, kaže mu Kornjača. Milovanović nije našao nijednog od spomenute četvorice. Zvanična verzija koju je kasnije prihvatila Skupština bila je da se Krunić i Petković nikada nisu vratili u Bosnu, a Stanišić je poginuo kod Goražda 1994. godine nagazivši na minu.
Pukovnik Dušan Lončar, koji je komandovao Užičkim korpusom u Višegradu, smatrao je da su ključnu ulogu u, kako se izrazio, profesionalnom zauzimanju podrinjskih gradova imale jedinice JNA. Objašnjavao nam je: “Podrinje smo 1992. zajedno odradili, ali tada nismo uzeli Goražde. Vratili su nas u Srbiju jer je Mladić bio ubijeđen da to može završiti sam, ali nije mogao i Goražde mu je u ratu ostalo bolna tačka.”
Srbi su do kraja ljeta faktički zaokružili državu i kontrolisali dvije trećine BiH što se neće bitnije promijeniti do završnice rata 1995. kada su izgubili oko dvadeset posto teritorije. U Podrinju su ostale “tri bolne tačke”: Goražde, Srebrenica i Žepa, koje je general Mladić odredio kao prioritete za proljetnu ofanzivu. Na zidovima njegovog štaba u Crnoj Rijeci, kod Han-Pijeska, u betonskoj bazi sedamsto metara ispod zemlje, sa zapletenim hodnicima i dvoranama, među uređajima kao iz filmova o Džems Bondu visile su mape sa smjerovima napada i odbrane i ucrtanim vojnim položajima. Okolo slike, izvučene iz Sarajeva, među njima i ona Voje Dimitrijevića "Cvjetanje behara na Babića bašti" iznad Miljacke. U svojoj sobi, kako kažu njegovi prijatelji, osim radnog stola i vojničkog kreveta smjestio je i polovni televizor koji je dobio na poklon od Radovana Karadžića i srpsku zastavu sa krstom od voska, dar vladike Atanasija Jeftića.
e-novine
