Povrede koje zadobio bile su preteške, a liječenje u BiH i Italiji izdržao je samo zahvaljujući ogromnoj hrabrosti, upornosti i snazi.
Besim je bio strašan borac, to mogu bolje pričati oni koji su se borili rame uz rame sa njim. Ako se za nekoga može reći da je bio neustrašiv, da je kroz kišu granata imetaka jurišao onda se to sa sigurnošću može reći za Besima.
“Kao da ga sada gledam, kada smo bili na Krivoj Dragi, ’94 kada je sve gorijelo uslijed četničke ofanzive… Bio sam tada očevidac kada je kroz kišu granata i metaka jednostavno trčao sa jednog položaja na drugi da bi pritekao i pomogao tamo gdje je najpotrebnije. Bio sam zapanjen sa kakvom elegancijom i sa kakvom hrabrošću to radi…. Njegovi bliski suborci su jednostavno ostajali bez daha kada bi on uzimao stvar u svoje ruke. Besima su cijenili svi u Goraždu i ne samo Besima već i ostale rogatičke borce. Jednostavno bili su najcjenjeniji i najhrabriji borci tog kraja. U Goraždu su svi znali za Besima – Zlatnog ljiljna. ”
“E onda je došlo do tog nestretnog i nesmotrenog ranjavanja. Uistinu je Besim bio jedan od najtežih ranjenika. I sve ono što se kasnije dogodilo manje više nam je poznato. Mislim da smo mogli uraditi više za našeg Zlatnog ljiljana. Trebali smo mi Rogatičani uraditi više za njega. Trebao je grad Goražde uraditi više za njega. Trebala je država BiH uraditi više za njega jer je boreći se za nju i nastradao. Nažalost posljedice ranjavanja je vukao do kraja svog života i nikada se u potpunosti nije oporavio.”
“I pred kraj, ovog pisanja spomenuo bih Besimovu ženu Lindu sa kojom je živio u Goraždu. Ona je bila sa njim cijelo vrijeme prije ranjavanja, ali i žena koja je ostala sa njim i poslije ranjavanja, odnosno kada mu je bilo najteže. Sjećam se da je provodila i dane i noći u Ratnoj bolnici u Goraždu kraj njega, kada se on borio za život. Ona ga je cijelo vrijeme bodrila i bila njegov najveći suborac.. Nažalost eto nekih 11 –12 godina trajala je Besimova borba – operacije, oporavak, traženje stredstava za narednu operaciju i sve ponovo u krug. Besim je vodio bitku iz dana u dan,iz godine u godinu. Bitku koju je na kraju izgubio.”
Besim Begić je najtežu bitku izgubio 20.02.2006.godine u Kantonalnoj bolnici u Goraždu.
