Proljece 1994. godine neocekivano je donijelo novu nadu. Nakon ultimatuma NATO-a, koji je ucutkao artiljeriju oko Sarajeva, Amerika i Rusija su podijelile kontrolu nad mirovnim procesom - Amerika nadovezujuci se na svoj uspjeh u posredovanju u Vasingtonskom sporazumu izmedju Hrvata i muslimana, Rusija nakon sto je ostvarila nagodbu ubijedivsi Karadzica da svoje tesko naoruzanje unutar i oko glavnog grada premjesti na sabirna mjesta UN. Lord Oven i Torvald Stoltenberg, koji su plutali nakon svojih besplodnih napora na brodu britanske mornarice "Invincible", sada su bili prebaceni na sporedni kolosjek. Velike sile svijeta koji je jos uvijek, uprkos okoncanja hladnog rata, ostao tvrdoglavo bipolaran, svrstale su se u pogledu Bosne. Americki izaslanik Carls Redman i njegov ruski kolega, Vitalij Curkin, zamjenik ministra inostranih poslova, bili su podjednako rjeseni da ne dozvole da Bosna dovede do nove podjele Evrope na istok i zapad.
Vec krajem marta Redman i Curkin su bili uvjereni da im je sveobuhvatno mirovno resenje na domak ruke. Vjerovali su da mogu da prosire sarajevski model i na cijelu republiku: obustava neprijateljstava, medjupozicioniranje trupa UN; povlacenje teskog naoruzanja. Bili su ubijedjeni da se stavovi dvije strane priblizavaju. Curkin se vratio u Beograd da iskoristi zamah za mir stvoren Vasingtonskim sporazumom i ultimatumom NATO-a.
Moj veliki cilj kada sam se vratio u Beograd pocetkom aprila bio je da pokusam da ostvarim ne samo prekid vatre, vec i potpunu obustavu neprijateljstava, nesto slicno onome sto je postignuto u Hrvatskoj - obustava neprijateljstava, i medjupozicioniranje trupa UN. Mislim da smo zaista imali sansu. Ali, cim sam stigao u Beograd sve je poslo naopako. Kada sam usao u nasu Ambasadu u Beogradu na telefonu je bio ambasador Redman. Rekao mi je da je Gorazde upravo granatirano.
Pokazalo se da je od tri istocne enklave, Gorazde uvijek predstavljalo najtvrdji orah za Srbe. To je bila daleko najveca od tri enklave, a bosanski branioci grada bili su bolje naoruzani i snabdjeveni nego na drugim mjestima. Oni su predstavljali stalan izvor opasnosti za bosanske Srbe, stalno upadajuci iz ovog dzepa duboko u srpsku teritoriju i nanoseci, s vremena na vrijeme, teske gubitke srpskim snagama koje su ih drzale pod opsadom.
Gorazde je isto tako bilo strateski najvaznije, od ove tri enklave. Ono se prostiralo sa obje strane glavnog puta koji povezuje dva velika grada u srpskim rukama u dolini Drine - Visegrad i Focu. Oba ova grada imala su vecinsko muslimansko stanovnistvo prije 1992. godine, ali su "ociscena" efikasno i uz male vojne napore na pocetku rata. U Gorazdu su se lokalni muslimani uspjesno opirali. Ova enklava je sada razdvajala dva bloka teritorije u srpskim rukama cineci komunikaciju izmedju njih teskom, opasnom i ponekad nemogucom bez prelaska u susjednu Crnu Goru. Pored toga, Srbi su Gorazde smatrali vezom preko koje ce Sarajevo izgraditi kopneni most za Sandzak, podrucje juzne Srbije i Crne Gore nastanjeno muslimanima, i, odatle, do Turske. "Zelena transverzala", kako su je zvali ideolozi Velike Srbije, predstavljala bi kopnenu vezu preko koje bi muslimani zabili islamski klin u srce Evrope.
Pored toga, ova enklava nije bila potpuno odsjecena od ostalog dijela Bosne u vladinim rukama. Tokom prvih 15 mjeseci rata, bosanske trupe - i na hiljade civila - mogli su da ulaze i izlaze iz grada, pjesaceci preko planina, pod plastom mraka, kroz srpske linije. To je bilo opasno putovanje. Ali je cesto preduzimano. Tokom 1992. i dijelom 1993. godine redovno je u enklavu i iz enklave dolazio i odlazio tovarni transport mazgama iz logora u bazi u Grebaku, kod Trnova. Vojnici i civili su prenosili hranu, medicinske potrepstine, streljacko naoruzanje i municiju ovim putem i, iako je rizik bio ogroman, odrzavali enklavu u zivotu. Kada je poceo srpski napad na Gorazde pocetkom aprila, zvanicnici UNPROFOR-a su ublazili njegove dimenzije, odbacivsi ga kao taktiku za skretanje bosanskih trupa iz drugih vaznijih oblasti borbi. Lord Oven je bio drugacijeg misljenja:
Privatno smo razgovarali sa Krajisnikom i Koljevicem u Parizu dok se ovo pripremalo i uopste nismo imali iluzija da Srbi nemaju ozbiljnih namjera da zauzmu Gorazde. Ni za trenutak nisam sumnjao da su se nameracili na Gorazde. To je za njih bio, maltene, strateski imperativ.
Bitka za Gorazde pocela je oko izgradnje jednog zaobilaznog puta. Bosanski Srbi su gradili novi put kako bi veze izmedju njihovih razdvojenih blokova teritorije postale bezbjednije. Rad na izgradnji je ometala bosanska vojska upadima iz enklave. Ironicno, moguce je da je brzina kojom je napredovao mirovni proces podstakla generala Mladica da djeluje onda kada je to ucinio. On, sto za njega nije bilo tipicno, nije bas budno pratio stvari, vjerovatno zbog toga sto mu je kcerka jedinica izvrsila samoubistvo u Beogradu. Kada se vratio na Pale nakon sahrane, saznao je da ce po svoj prilici ubrzo doci do sveobuhvatnog rjesenja kojim ce se zamrznuti postojece linije konfrontacije. Otvoreno pitanje Gorazda moralo je da se rijesi, prije nego sto se ono postigne.
U prvoj nedelji aprila srpska ofanziva se zahuktala. U pocetku je izgledala kao repriza poraza Srebrenice prije 12 meseci - srpske snage su stezale obruc oko grada, primicuci se iz dana u dan, natjeravsi na hiljade izbjeglica da pobjegnu iz okolnih sela i potraze utociste u samom gradu. Ali, postojale su dvije bitne razlike. Prvo, Gorazde je, za razliku od Srebrenice prije godinu dana, bilo - bar nominalno - "bezbjedna zona" Ujedinjenih nacija i moglo je da zahtjeva zastitu na osnovu niza rezolucija UN. A drugo, presedan Sarajeva je pokazao koliko prijetnja vazdusnim udarima moze da bude djelotvorna.
Rouz je bio protiv vazdusnih udara. Smatrao je da su oni u suprotnosti sa njegovom ulogom komandanta snaga za odrzavanje mira. Tvrdio je da ce cesto pribjegavanje vazdusnim udarima UNPROFOR-u nametnuti ulogu zavodjenja, prije nego cuvanja mira. Zavodjenje mira podrazumjeva svrstavanje uz jednu od strana u sukobu. Cuvanje mira zahtjeva striktnu neutralnost. Posao snaga za cuvanje mira nije da intervenisu da izmjene tok rata u prilog jedne od strana. Cesta primjena vazdusnih udara bi u stvari pretvorila NATO u bosanske vazdusne snage i fatalno kompromitovala neutralnost UNPROFOR-a. "Ne mozete", volio je da kaze, "voditi rat iz bijelo ofarbanih vozila." Cesto se upinjao da istakne da se on ne protivi vojnoj intervenciji u principu: kao vojnik nije zauzimao stav o tom pitanju. Ali, insistirao je na tome da ukoliko se medjunarodna zajednica opredjeli da udje u rat na bosanskoj strani, onda treba da povuce UNPROFOR i da ga zamjeni snagom sposobnom za vodjenje rata. Njegovi stabni oficiri salili su se, da NATO ima zalihe zelene kamuflazne boje u rezervi u ocekivanju dana kada ce se promijeniti mandat. Tanku liniju izmedju cuvanja mira i zavodjenja mira, izmedju bijelih i zelenih vozila, nazvao je "linija Mogadis", po katastrofalnim posljedicama akcije Sjedinjenih Drzava da nametnu mirovno rjesenje u Somaliji. Mjeseca aprila, pod ogromnim medjunarodnim pritiskom, skoro ju je prekoracio.
Rouz je umanjio tezinu srpskog napada na Gorazde: "Nasa je procjena bila da bosanski Srbi vrse pritisak na taktickom nivou i da nemaju ozbiljnu namjeru da zauzmu ovaj dzep", rekao je. Pocetkom aprila njegovi predstavnici za stampu dnevno su izvjestavali novinare u cilju smanjenja uznemirenosti koju su prouzrokovali izvjestaji bosanske vlade o desetinama mrtvih i predstojecoj humanitarnoj katastrofi. Rouz nije htio da nesto sto je smatrao malom lokalnom poteskocom, izbaci iz kolosjeka mirovni plan, za koji je smatrao, da je blize nego ikad trajnom rjesenju.
Ali, pobunili su se njegovi sopstveni vojni posmatraci UN u Gorazdu, zajedno sa svojim kolegama iz UNHCR-a. Dana 7. aprila jedan dokument koji je procurio objelodanio je da su izvjestaji koje su oni slali Rouzovom stabu bili u ostroj suprotnosti sa Rouzovim prikazom situacije javnosti. Nacelnik Generalstaba SAD, general Dzon Salikasvili, javno je iskljucio mogucnost ponavljanja ultimatuma sarajevskog tipa, tvrdeci da se orudje oko Gorazda ne moze locirati dovoljno precizno da bi vazdusni udari bili svrsishodni. General Mladic se ponasao kao da je ovo bilo zeleno svjetlo na koje je cekao. Eskalirali su srpski napadi i bombardovanja. Posmatraci UN poslali su hitan apel u Sarajevo. "Sve je vise mrtvih i doslo je do ozbiljnih gubitaka teritorije. Ako ovo "nije ozbiljno", kao sto izgleda da kaze UNPROFOR u radio-izvjestajima, nadam se da necu biti svjedok razvijanja ozbiljne situacije", izvjestio je jedan posmatrac. "Danas je situacija opet veoma ozbiljna. Vise puta smo ponovili da je nasa procjena da je situacija ozbiljna i da je stalna opasnost civilnih gubitaka jako velika", kaze se dalje u izvjestaju.
Veoma uznemirava kada se cuju izvjestaji na radiju od medjunarodnih sredstava informisanja da situacija nije ozbiljna. Na "Svjetskom servisu" vijestima BBC-ja 5. aprila culi smo: "Po jednoj procjeni UNPROFOR-a to je bio manji napad na ogranicenu oblast". Ne slazemo se ni sa ovim stavom. Ovo je teska situacija. Mora se shvatiti da je gradski centar Gorazda samo 3 km od linije fronta armije bosanskih Srba. Posmatranje male zemljisne mase na jugoistocnom cosku i izjava da to predstavlja manji napad na ogranicenu oblast predstavlja losu i netacnu procjenu i izraz je apsolutnog odsustva razumijevanja onoga sto se ovde desava.
UNHCR, koji je takodje imao predstavnike u gradu, izvjestio je da je 67 ljudi poginulo, a 325 ranjeno, vecina od njih civili, tokom desetodnevnog srpskog napada.
Rouz je do te mjere bio nezabrinut za posljedice napada na Gorazde da se, 10. aprila, zaputio u Brisel da se obrati sastanku NATO-a. "Kada sam u Splitu cuo da je u stvari lansiran napad tenkovima iz tri razlicita pravca na gorazdanski dzep, naravno, odmah sam odletio nazad."
Rouz je upozorio Mladica, telefonom i faksom, da prekine napade na Gorazde, jer ce u protivnom uslijediti akcija NATO-a. Napadi su nastavljeni. Nakon sto je zatrazio i dobio odobrenje od specijalnog izaslanika Generalnog sekretara UN Jasusija Akasija, Rouz je izasao na balkon kancelarije na prvom spratu Kluba poslanika u Sarajevu i, kroz jedan otvoren prozor iznad kabine za vezu koja se nalazila sprat nize, izdao naredjenje koje je dovelo do prvog kopnenog napada NATO-a za 47 godina postojanja ove organizacije. U 16.22 h po Grinicu, dva bombardera F-16 vazduhoplovnih snaga Sjedinjenih Drzava bacila su tri bombe na jedan bunker komande srpske artiljerije. Napadi su se nastavili kao da se nista nije desilo. Sljedeceg dana, Rouz je naredio drugi talas vazdusnih udara. U 12.24 h po Grinicu, u ponedeljak 11. aprila, dva bombardera Hornet F/A- 18 pomorsko-desantnih snaga SAD ispustila su jos tri bombe na grupu tenkova i oklopnih transportera koji su otvarali direktnu vatru na Gorazde. Unistena su tri oklopna transportera i jedan kamion. Oba vazdusna udara usmjeravala su sa zemlje osmorica britanskih isturenih oficira za navodjenje avijacije koje je Rouz poslao u Gorazde pod maskom vojnih posmatraca Ujedinjenih nacija. Oni su, u stvari, svi bili pripadnici britanske specijalne vazduhoplovne sluzbe (SAS).
