Bezbroj puta iz HDZ-a su na primjeru Goražda ukazivali na majorizaciju kojoj su izloženi nositelji evropskih vrijednosti u BiH. Zato valjda federalna ministrica finansija Jelka Milićević u ovoj godini nije za BPK Goražde uplatila ni jednu marku od obećanih pet miliona granta i tri miliona za projekte iz budžeta FBiH. Ljuti su u HDZ-u jer im je Hrvat Edim Fejzić, inače potpredsjednik kantonalne Skupštine, uzeo jedno mjesto u Domu naroda Parlamenta FBiH.
Da je Edim u HDZ-u, to ne bi bio problem, ali HDZ-a nema u Goraždu jer se svi Hrvati na prste ruke mogu prebrojati. Edim je postao Hrvat zbog politike, zbog novca. Svoj križni put ovaj ratni komandant počeo je sa Lijanovićima, sve dok nije “oteo” Stranku dijaspore. Postavljao je i obarao vlade u Goraždu. Sjećam se vremena kada su ga SDP i SDA danima lovili po šumama jer je bio trinaesta ruka, jezičak na vagi za formiranje skupštinske većine. O njegovim (ne)djelima bismo mogli nadugačko i naširoko, ali ovdje je važan kao personifikacija instant-politike kojoj je pakovanje važnije od sadržaja. Ovaj “Hrvat”, “heroj”, “dijasporac”, podsjeti me na brojna pakovanja sa natpisima “3 u 1”, u kojima okusi mješavine nikada nisu isti i zavise od proizvođača.
“Da ne dođeš deset godina, sve bi ti opet bilo isto”, neposredno pred moju nedavnu posjetu Goraždu rekao mi je prilikom slučajnog susreta u Sarajevu prijatelj još iz školskih dana. Staru raju sam zatekao na starim mjestima, ista priča kao da smo se jučer vidjeli, nedostaje jedino nekoliko dragih ljudi koji su se u međuvremenu odselili, a neki iznenada i preselili na drugi, nadam se bolji svijet. U nedostatku drugih sadržaja politika je bila i ostala glavna tema većine razgovora, a jedno od dostignuća je status grada koji je Goražde dobilo. Razlog da se na ulazu u grad postavi nova tabla dobrodošlice.
Sada su tri: “Grad Goražde”, “Grad heroj” i “Grad rukometa” i neodoljivo podsjećaju na “3 u 1”, a sjetim se da je i kanton sastavljen od tri općine. Dobra reklama, formalno sve je tačno, ali doživljaj je i ovdje različit. Nekome je slatko, nekome gorko, naravno sa različitim nijansama jednog i drugog.
Za mnoge koji vjeruju samo reklami Goražde je pravi mali bosanski raj, a biće još bolje, sada je zvanično grad. Proteklih godina privreda je bilježila rast, otvarala su se nova radna mjesta i to su činjenice koje se ne mogu osporiti. Međutim, pošteno je i reći da je to samo jedna strana medalje, koja se izuzmemo li časne izuzetke, oslikala bez prevelikog uticaja političara. Kao što se u ratu odbranilo isključivo velikom hrabrošću boraca, Goražde je privredni rast doživjelo zahvaljujući entuzijazmu domaćih privrednika spremnih da se bore protiv mnogobrojnih barijera.
Druga strana medalje je kvalitet života, o njemu se rijetko priča, a prepreka su ljudi poput “Hrvata” s početka ove priče kojih u goraždanskoj politici ima i previše. Njima je dobro, ustvari oni nikad nisu ni znali za bolje, jer da jesu, natpise na tablama koji vas dočekuju na ulazu pratila bi i konkretna djela.
Rukomet u Goraždu ove godine obilježava 60 godina postojanja, što jeste veliki jubilej. Iza njega stoje prvenstveno klubovi i entuzijasti čiji rezultati su u pravilu prevazilazili podršku koju su imali. U gradu rukometa reprezentacija više ne može igrati jer je EHF utvrdio da sportska dvorana ne ispunjava predviđene kriterije, a goraždanske škole rukometa su izgubile nekadašnji sjaj, kada su bez problema djevojčice i dječaci postajali prvaci BiH.
U gradu heroja godinama ne mogu da postave spomenik komandantu Zaimu Imamoviću. Njegovi saborci i sada biju bitke sa Tužilaštvom RS-a, dok za opsadu Goražda još niko odgovarao nije. Politika je ubila hrabrost heroja koji šute dok im saborci protestuju pred Vladom FBiH. Šute i kada se betonira zelena površina da bi se izgradio spomenik poginuloj djeci, a onda na taj beton prostre zeleni tepih.
Od kada žive u Gradu Goraždu, građanima se ništa promijenilo nije. Vode ima, pa nema, deponija smeća je privremena, kultura je u zapećku, pozorište i kino su misaona imenica, a gradske plaže jedino Drina oblikuje. U Goražde dolaze radnici sa strane, ali je stanovnika sve manje, baš kao i djece u školama. Plaće su godinama iste, dok troškovi života rastu. U općinskim, gradskom i kantonalnom budžetu sve je manje novca, a u Skupštini većina se sa neistomišljenicima sprema obračunati šakama. Kako da vas glava ne zaboli, popijte “3 u 1” možda i nije loše.
Oslobođenje.ba
