Spomenik u naselju Lozje u predgrađu Goražda, na kojem su ispisana imena više od 40 bošnjačkih civila, ubijenih u ovom mjestu 22.maja 1992.godine, svjedoči o velikom, do sada nekažnjenom zločinu počinjenom od tek formirane Vojske Republike Srpske.
U napadu su ubijeni civili, među kojima je bilo i maloljetne djece.
Svjedoci kazuju da je dio žrtava u jednoj kući zapalio izvjesni Mutlak, čija se kuća nalazi nedaleko od mjesta zločina i da se on danas skriva u Kanadi.
Još niko nije odgovarao za počinjeni zločin u Lozju, iako su preživjeli svjedoci prepoznali neke od počinitelja, poput Ace Lasice, braće Mašića... Navodno, većina ih se danas krije u Srbiji.
Brane Petković, komandant srpskih jedinica na lijevoj obali Drine u Goraždu, sumnjiči se da je odgovoran za mnogobrojne ratne zločine nad Bošnjacima Goražda tokom 1992.godine. Živi u Kragujevcu, gdje je donedavno radio kao komandir u policiji.
Mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, nakon višegodišnjeg istraživanja i naučnog rada, objavio je 2015.godine knjigu "Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992.-1995."
U knjizi su, između ostalog, predstavljeni identiteti i okolnosti zločina za 548 ubijene i ranjene djece u Goraždu.
"Za vrijeme troipogodišnje opsade grada poginulo je blizu 4.000 ljudi, vojnika i civila, među njima 148 djece. Na spomen-obilježju u centru grada ispisana su imena ubijene djece, no nalogodavaci i počinitelji masovnih ubistava za organe gonjenja ni toliko godina poslije nisu dostupni. Optužnice i sudski procesi su izostali.
Omiljena meta agresorske artiljerije bila je bolnica. Priznao je i Radovan Karadžić pred kraj agresije da se „udaralo po bolnici“, a pri tom su ubijana i ranjavana i djeca. U krugu bolnice 31. maja 1995. ubijen je 17-godišnji Admir Kešmer. Dvadesetog aprila 1994. agresor je pogodio i susjednu zgradu „Titanik“ gdje je počinjeno još jedno masovno ubistvo civila u Goraždu. Među deset ubijenih je i dvoje djece 17-godišnja Elma Silajdžić i Nermin Dizdarević. U tom zločinu ubijene su Elmina i Nerminova majka, njihova nana, a teško je ranjena Nerminova devetogodišnja sestra Emina, koja je ostala bez oka", kazuje mr. Džananović.
Žrtve izražavaju nezadovoljstvo radom Tužilaštva zbog sporosti i neefikasnosti, opisujući to kao nerad, pasivnost i u krajnjoj liniji – nezainteresovanost.
Generalna ocjena jeste da je, pri procesuiranju ratnih zločina u Bosni, Goražde postalo zaobiđeni grad. Godine prolaze, ako Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ne počne intenzivnije i efikasnije raditi na procesuiranju onih koji su odgovorni za zločine počinjene u Goraždu, vrlo brzo će se suočiti sa nedostatkom svjedoka, koji “odlaze i nestaju”.
Bitno je u svemu ovome spomenuti i ulogu Lazara Draška, glavnog tužioca u Goraždu.
Ime Lazara Draška više svjedoka je spominjalo na suđenjima pred Sudom Bosne i Hercegovine govoreći o njegovoj ulozi Javnog tužioca u Višegradu tokom agresije, kada su u ovom gradu ubijene hiljade Bošnjaka.
Draško je radeći u Višegradu poslije agresije, sve učinio da za zločine na području Goražda samo optuži Bošnjake.
Pored Goražda i drugi gradovi u gornjem Podrinju još na pravdu čekaju.
Bošnjaci.net
