Drugarski odnos
Sa stotinama vršnjaka sedamdesetih godina žurio je u kino, jer je to bilo vrijeme filmova Brus Lija, uz koje je zavolio borilačke vještine. Krajem 1976. postao je član prve selekcije od 400 članova Karate-kluba Radnički.
- Bogatstvo karatea je da je to i sport, ali prije svega samoodbrambena vještina, a kroz to i cijela filozofija života - od načina ponašanja, komunikacije, odnosa prema sebi i okruženju - dodaje Ćurović.
Kroz nastupe u regionalnoj, a potom u republičkoj ligi, Ćurovića su zapazili treneri čačanskog Borca pa je ubrzo nastavio karijeru u Srbiji.
- Kako sam već tada imao 28 godina, planirao sam da se takmičim jednu sezonu, da kakvu-takvu karijeru privedem kraju. Godinu po godinu, ostao sam sve do početka rata u BiH - sjeća se Ćurović.
Sa suprugom Nađom još je gradio kuću u Vranskoj mahali kada su izbjeglice iz okolnih gradova napunile dvoranu u kojoj je trenirao.
- Teško mi je palo kada sam vidio te ljude sa zavežljajima, teško mi je i danas kada vidim te snimke sa starcima, ženama i djecom kako dolaze s ono malo imovine što su uspjeli ponijeti - govori Roka.
U prve redove tada su stupili najhrabriji. Roka je organizirao otpor Vranske mahale, gradskog naselja u kojem su se od maja do septembra vodile ulične borbe slabo naoružanih branilaca sa jednom od najvećih vojnih sila Evrope.
- U početku nas je bilo tridesetak. Tu nije bilo klasičnog komandovanja, već drugarski odnos - kaže Ćurović.
Branioci Vranske mahale zaustavili su sve napade i formirali liniju na samom ulazu u centar grada. U znak odmazde, dalekometnom artiljerijom zapaljena je dvorana prepuna izbjeglica, a dvije osobe izgubile su život pokušavajući da ugase vatru.
Minsko polje
Branioci Vranske mahale preživjeli su 138 dana pakla, a onda je u kontranapadu Armije RBiH grad oslobođen. Rokina 43. drinska udarna brigada izvela je operaciju "Drina" i potisnula agresora prema Čajniču.
- U tim borbama bio sam u minskom polju. Saborac je ostao bez noge, aktiviranjem mine otkrio je položaj, a onda je mene pogodio protivavionski mitraljez - kaže Ćurović.
Teško ranjenog u desnu stranu grudnog koša, saborci su ga izvukli i prebacili do bolnice, koja nije imala hirurga. Ljekari su mu davali tri dana života.
- Iskrvario sam mnogo. Sjećam se da su me stavili na neki kamion, svezanog za neke krive merdevine. Koliko su me rane boljele, toliko su me one merdevine žuljale - uz osmijeh govori Ćurović.
Preživio je zahvaljujući snazi sportiste i podršci porodice i saboraca, posebno supruge, koja je danonoćno bila uz njega. Već devetog dana ustao je iz postelje i u japankama prošetao do kuće.
Od posljedica stresa, njegova kćerka Alisa oboljela je od leukemije. Evakuirana je iz Goražda 1993., ali je Memsur ubrzo dobio strašnu vijest - Alisa je preminula. U velikoj ofanzivi na grad 1994. njegov brat Ibrahim je ranjen. Preminuo je u Sarajevu i sahranjen je na Kovačima. Njegov drugi brat Zijad je, također, ranjen.
Sve što je preživio, ostavilo je trajne ožiljke, koje nakon rata produbljuje nepravda prema najzaslužnijima za opstanak BiH.
Obnavlja dvoranu
- Ne znam da li iz zle namjere ili iz neznanja, ali politika je zloupotrebljavala neke ljude, borce i komandante. Molio sam da to ne rade. Zamjerao sam zbog certifikata, privatizacije, ratnih profitera, koje sam u ratu molio da bar tokom ofanzive zatvore lokale. Odrekao sam se svih privilegija. Jedan sam od osnivača Saveza ratnih vojnih invalida "Sinovi Drine", ali sam se odrekao invalidnine, certifikata... Hvala im što su mi dopustili da dvoranu koja je u ratu izgorjela, pokušam obnoviti i staviti u funkciju - kaže Ćurović, danas direktor Javnog sportsko-privredno-kulturnog centra "Mirsad Hurić".
Materijalno ne, ali sebe smatra jednim od najbogatijih ljudi. Kćerka Aida student je Prirodno-matematičkog fakulteta, Meliha je diplomirala germanistiku, udala se i rodila sina Timura.
Karatista na točkovima
Ćurović je učesnik evropskih prvenstava u Bratislavi, Katovicama i Bariju. Bio je blizu ulaska u reprezentaciju Jugoslavije, ali su mu prepreka bile godine i rivali poput tadašnjeg evropskog prvaka Usanagića.
- Tada je u beogradskom "Sportu" objavljen članak pod naslovom "Karatista na točkovima". Bez obzira na to što sam nastupao za Borac, trenirao sam u matičnom klubu Radnički, uporedo sam vanredno studirao mašinstvo i držao treninge višegradskoj Drini. Baš sam bio karatista na točkovima - kaže Ćurović.
Danas je majstor karatea peti dan.
Ljubav
Grupe djece trenirao je i u ratu, 1994. imao je rekordan broj od 750 polaznika škole karatea, ali se svojoj ljubavi iz mladosti u potpunosti vratio u proljeće 1998. osnivanjem Karate-kluba Holiday.
Avaz
