Na času sjećanja. Na času uspomena koje teku, najprije teško, lagano, a onda kreću poput bujice. Kao dragi biseri. Kao sjeta zbog onih koji nisu došli na susret. Kao tihe suze skrivene u uglovima očiju zbog školskih drugara koji više nisu živi.
Potom prisjećanja na vasele školske zgode. One koje su se desile prije više od pola vijeka.U razredu smijeh. Razmijenjuju se priče o porodicama, o djeci i unucima. Dogovaraju novi susreti.
-Malo nas je danas ali smo došli vođeni srcima. Rekao sam svima iz naše generacije do čijih sam adresa i telefonskih brojeva došao da one koji ne dođu danas, nećemo zvati na proslavu stotinu godina mature – kaže u šali Sulejman Vlajčić, jedan od inicijatora ovog susreta, novinar, nekadašnji urednik Radio Goražda.
Nije se oglasilo školsko zvono ali čas je završen. Bivđši gimnazilajci izlaze iz škole i odlaze na nastavak druženja u nekom od goraždanskih restorana.
U razredu, na tabli, umjesto nekog zadatka iz matematike ili neke hemijske formule, ostaje kredom zapisano: „ 50 godina, 1966 / 67 godina, Gimnazija,Goražde“!
Glas Goražda
