Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 60. koju imate priliku čuti je Minela Bujak iz Goražda.
Hana:
Minela Bujak ima 23 godine. Trenutno studira kompjuterski inžinjering. Bavi se pisanjem i uživa u sportu. Najviše vremena provede sa papirom i olovkom jer je to opušta i riječima na papir prenosi i sve što je muči, ali i sve lijepe stvari, nadanja i planove za budućnost. Minela je dugo godina boravila po različitim bolnicama jer je nakon saobraćajne nesreće i komplikacija kod oporavka bila nepokretna i upravo joj je pisanje pomoglo da ne izgubi volju za oporavak.
Minela Bujak:
Baš tako i jest nastalo toliko pjesama. Imam ih 5.000, a prije godinu i nešto je bilo 3.000 jer sam kroz bolnicu napisala toliko. Međutim sad kako sam se oporavila i stala opet na noge nastavila sam pisanje, ali sretnih pjesama. Do tad je to bilo u nekakvom velu tuge, samo nijanse sive su bile kroz pjesmu, međutim sad postoji sve boja sreće.
Otkud neko ko toliko voli poeziju na kompjuterskom inžinjeringu?
Ja sam srednju školu završila bukvalno iz bolničkog kreveta, jer zadnji dan osnovne škole je mene auto udarilo. I tih 11 operacija, nisam bila pokretna, gubitak osjećaja noge, sreća pa sam imala sve petice pa sam srednju upisala bez prijemnog. Gimnaziju društvenu sam završila. Srednja škola je bila polaganje na kraju, kad mogu iz bolnice kad dođem i odem po par časova i nazad, nisam duže izdržavala.
Kad sam završila srednju školu bilo je daj pauzu jer moram zbog živca – živac je bio mrtav. Nisam mogla nikako nego na krevetu bila i to je to. Kad me neko pomakne to je bilo sve. Na kraju je meni bilo glupo da sjedim kući kad volim da učim. I pisala sam seminare, tražila a kod nas se nudila samo 2 fakulteta u Goraždu i tako upišem. Sad mi baš ide od ruke tako da sam završna godina i to je to.
Jesi objavljivala pjesme negdje, eventualno knjiga ili…?
Pa trenutno tražim nekog izdavača jer bih voljela. To mi je želja da sortiram bar neki uži dio što me veže za prošlost i nešto što je poslije tog oporavka, nekako iz dva dijela knjiga da bude.
Koliko si dugo bila nepokretna?
Oporavak mi je trajao punih 7 godina. 5 godina nisam nikako hodala. Onda sam krenula sa hodalicom, kolica, pa štake uz pomoć roditelja i onda sam polahko bacala jednu po jednu štaku. I eto sad već godina i nešto kako sam na svojim nogama.
Baš je bilo neopisivo kad sam prvi korak napravila. To mi je bilo k’o dijete tek kad prohoda. Nisam imala osjećaj noge, nisam znala šta znači osjetiti desnu nogu. Sve mi je bilo kao rupa sa strane. I kad ležiš u krevetu i gledaš vršnjake, svi se provode i uživaju a ti ne možeš.
Onda sam svaku tu moguću tugu nekako riječima zarobila na papir. Jednu po jednu i baš je nastalo dosta, nisam ni brojala. Kasnije kad sam pokušala papire sortirati previše je bilo. U bolnici sam uvijek tražila krevet pored prozora jer sam bila 4 godine u bolnici baš bez izlaska. Nekad na vikend dođem 2 dana i opet nedelja naveče nazad. Sjedneš pored prozora i samo gledaš – operacija, ljudi dolaze i odlaze, a ti ostaješ u bolnici. I počneš da gubiš nadu za život, da se nikako ne boriš. Međutim kad vidiš mamu i baba kad dođu u pola 3 da se bore za tebe i da su cijelo vrijeme nasmijani, a znaš da ih boli. Onda sam se sve više borila što više da uspijem da bih njima vratila taj osmjeh, jer imam još dvije sestre koje su isto zbog mene baš dosta propatile tih 7 godina.
Kad sam uspjela hodati, kontam hajde da usavršim prvo još jedan korak, dva pa ću ih iznenaditi. I baš je tako i bilo. Fojnica, stalno, u Sarajevu sam sve na Koševu bila, pa su me premještali. Imala sam i bakterija, znači Sarajevo, Zenica, Tuzla, nema gdje me nisu slali ali uspjelo je.
Samo upornost se isplatila. Kažu vježbaj pola sata. Meni je bilo vježbaj svih 24 sata, pola odmaraj. Baš je upornost bila.
Sad sam sve vratila osjećaje, još samo malo stopalo, pola njega zeza pa sam nosila ortoze, a ostalo sad je sve u redu.
Poezija je bila nešto što ti je pomoglo?
Najbolji lijek protiv svega. Ne padneš u depresiju. Kad se predaš i misliš “Joj, neću više živjeti”, jer doktori su rekli “Ova će još malo i nema je”, jer sam bila pala na 18 kg. Dobila sam i ešerihija koli i plus kasnije helikobakteriju u želucu, pa zapetljaj crijeva, ma svašta je bilo.
I pišeš poeziju, pišeš. Onda sam i one privjeske plela, sve ručni radovi samo da zaboravim. Nekako kad pleteš ili pišeš zaboraviš da te boli. Kad dođe doktor sjetiš se da si u bolnici. I tako je bilo. Svima sam, svakom doktoru je bilo – daj pjesmu o doktoru poimenice.
Izađeš kući, ništa mi nije bilo jasno. Nisam imala osjećaj ni kako je biti kod kuće, sve mi je bilo čudno. Kad sam se već privikla onda raja opet, prijatelji se vraćaju da te vide kako si i vidiš da te i oni vole pa još ti je dodatno “Daj, bori se da staneš na noge!” I uspjela sam.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Sad trenutno da završim tu zadnju godinu fakulteta, da pokušam izdati knjigu i ako Bog da tražiti posao.
Je li ti san da ostaneš u Goraždu ili bi išla negdje?
To sve zavisi kakva mi je sudbina, šta sudbina donese. Ipak Goražde je dobar grad i vrijedi u njega ulagati i boriti se da on postane još poznatiji jer je dosta u njemu talenta.
Goražde PRESS / Cyber Bosanka
