Unisono, u jutarnjih 5 sati, oglasile bi se satne budilice u stanovima prve radničke smjene, u 5 min. do 7h sve bi te krmeljive zvukove rastjeralo jaukanje fabričke sirene, u 15 popodnevnih sati bi zavijajući eho jutarnjeg jednoličnog tona označio kraj prve i početak rada druge smjene, nakon večernjeg bi se radio dnevnika glavnom ulicom održavala kolektivna procesija radničkih bračnih parova koju bi, kad nije na službenom putu, nogu za nogom, predvodio direktor fabrike šetajući ruku pod ruku sa svojom suprugom, 8 bi se sati od popodnevne opet usaglasili mjaukanje sirene i zvuci navijanja mehanizama satnih budilica za novu jutarnju smjenu, oko ponoći, u vrijeme oslobođenih duhova, redovno bi se iz spavaćih soba čulo strasno štancanje dječijeg doplatka praćeno škripom kreveta, a vikendima bi se dežuralo, plesalo, splavarilo, opijalo...
Planski građeno pedesetih godina prošloga vijeka, već šezdesetih je radničko naselje imalo sve potrebno za kvalitetan život svojih stanara, a zahvaljujući Fabrici azotnih jedinjenja "Azot" iz koje su elektromagnetnim talasima pokretali satove na kuli i telefonski povezivali stanove rukovodilaca sa fabričkim pogonima azotne kiseline, vještačkog đubriva i CO gasa bez boje, ukusa i mirisa, a toplom pogonskom vodom zimi grijali radnički Dom kulture, ljeti punili kompleks otvorenih bazena.
Vremenom se u naselju još izgradila višespratnica zvana inžinjerska zgrada, štamparija i kuglana, nostalgično zasađene tužne vrbe, a na dubrovačkom Lapadu, zajedno sa jajačkom tvornicom "Elekrobosna", izgrađeno je funkcionalno i prelijepo radničko odmaralište.
Kolektivno se živjelo bez džamije, crkve i zatvora. Dva su se prsta srčanih radničkih ruku kolektivno podizala uvis u kino sali u čijem holu je stajao redovno štiman klavir "Petrof", a razigrane noge javno preplitale uz logorsku vatru na platou pored borika davno zasađenog ispod nasipa uskotračne pruge i uz nju sestrinske magistralne ceste Beograd-Zapadna Srbija-Istočna Bosna-Istočna Hercegovina-Dubrovnik. Tajno se ljubavisalo po namještenim garsonijerama rezervisanim za privremeni boravak gostujućih stručnjaka i u dva apartmana Samačkog hotela čiji ključevi nisu bili okačeni na ploči recepcije zgrade za samce.
Po partijskoj su direktivi, naseljenici-jugoslavenski Srbijanci, Crnogorci, Hrvati, Bosanci i Here, Slovenci i Makedonci, ispomoćni stručnjaci Nijemci, Rusi, Čehoslovaci, Austrijanci, Italijani, Rusini, Poljaci, svi odreda imali kolektivan um i rad, šetnju i zvonjavu budilica, seks i dahtanje, opijanje i pišanje. Nije zapisano, ali brigadirska legenda kaže da je radničko naselje Vitkovići dobilo ime po prezimenu nekog od prvih radnika-došljaka u do tada bujnu vegetaciju drinske kotline.
Sedamdesetih godina se izgradi fontana i znatno brojčano poveća članstvo pjanskog vijeća. U jedno veče, mirisno na proljeće i CO gas, kucnuvši se rakijskim čašicama, doduše u gotovo ležećem stavu, nazdraviše i novopridošlom kolonisti umjetniku naivcu-vajaru ćoravom u jedno oko. Od tada, kada se i ova vrsta umjetnosti ušunjala među radnike materijalne proizvodnje, više ništa nije bilo kako je bilo u dičnoj vitkovićkoj koloniji.
"Dan D" se, ustvari, dogodio godinu od kada se umjetnik Ćoro doslovno uramio u svom ateljeu kojeg je dobio u zgradi Radničkog doma kulture. Nije kolektivno navijao budilicu, šetao, proslavljao Prvi maj... Samo bi ga ponekad vidjeli u društvu slijepog telefoniste Bega koji, iako bi od zgrade u kojoj je stanovao, pa do Uprave fabrike gdje je bila smještena telefonska centrala, uvijek išao sam vođen nevjerovatnom memorijom prostora, jedini nije poštivao pravila kolektiva.
Ali, Bego, ponajbolji šahista koji je pamtio na hiljade telefonskih brojeva i ljudskih glasova, držao se regula kolektivnog pišanja pjanskog vijeća koje bi tim činom tvorilo antologijske prvoaprilske šale: I te su se zore, a prije zvuka jutarnje fabričke sirene, spuštali do potoka na pražnjenje mjehura. Peti u piš-redu, između Bore i Bege na kraju lelujave povorke, iđaše umjetnik Ćoro. Stali. Njih petorica rutinski izvadili pišala, a Ćoro pjanski petlja oko šlica svojih hlača, nikako da ga nađe. Boro kolegijalno pritekne upomoć i u Ćorinu nervoznu ruku metne svoje pišalo. Kad se počeo olakšavati, Ćoro će ti izreći: "Eee, znaš šta, Begane moj, da ga ne držim u ruci, zakleo bih se da mokrim u gaće".
Nikolica, koji bi u kolektivnoj šetnji, vazda s rukama na leđima, uz kuk svojoj zgodnoj i od njega znatno višoj supruzi, išao tik iza direktorskih vjenčanih burmi zaturenih na guzove, zadobi od radničkog sindikata čast da sa nečeg što su za tu priliku posebno određeni radnici tokom noći tajno postavili u centar fontane, pred domaćim i stranim kolonistima, s tog prekrivenog ukazanja skine kao Partija crvenu plahtu.
Ujutro, nakon što je nastavnik muzičkog Srkal na trubi odsvirao "Tišinu", Nikolica je, kao da otkriva atomsko jezgoro ili izaziva bika na seoskoj koridi, objema rukama snažno povukao plahtu. Iskočila je tad pred njih skulptura nage žene koja uvis podignutim rukama pridržava friz-oreol u obliku zdjele. Na znak kuma, nadzornog organa i člana pjanskog vijeća Đere, majstor je Jakub vješto objema rukama odvintao ventil i pišnuo je vodoskok po golotinji i po široko zinulima i zanijemjelim facama muško-ženskih kolonista.
Dok su strani stručnjaci, direktor i njegova supruga aplaudirali diveći se umjetničkom djelu, domaći su kolonisti, obradovani novim erotskim prosvjetljenjem, zabrinuto odgonetali koja je to od njihovih socio-bludnica krišom pozirala ćoravom umjetniku. Svi su odmah pomislili da se radi o Bečlijki Ellzi koja je radila kao daktilografkinja kod fabričkog stručnog prevodioca za njemački jezik. Istina, malo ih je zbunjivalo tijelo jer im se činilo da je uživo bilo savršenije od izvajanog koje je moglo imati obline svake druge zgodne mještanke kolonije.
Nakon tog umjetničkog čina, kao da je bahnula epidemija, po svu noć su gorjela svjetla u spavaćim sobama radničkog naselja.Zbog toga su tajno isključili vodu u fontani da je junoše ne piju gledajući u... Zatim su opet prekrili kip žene jer je neko u zdjelu na njenoj glavi ostavio veliki bijeli bubreg i poruku odštampanu na svilenoj maramici u kojoj je umotao bikovo mudo: "Samo Bego zna tu koja je Ćori gola pozirala. Svaku je, neka mu je slijepom prosto, po sto puta prepipo dok bi one odrađivale svoje smjene tegleći ga pijanog iz kafane do stana".
Pristade majstor pipanja šahovskih i ženskih figura da za pjanskom vijeću plaćeni vikend u odmaralištu "Lapad", pred delegacijom kolonista, opipa skulpturu nage žene i obznani rezultat pregleda. Najduže se zadržao na pipanju vrata skulpture gole žene: jednom šakom-sprijeda, objema-sleđa, jagodicama prstiju-sa strane njenih kukova i ramena...
- J...m ga ćorava:u ove j...ce baška glava-baška tijelo. Ne diže mi se ni na jedno, što znači, nisu mu pozerke bile iz naše kolonije.
Iste su se noći pogasila svjetla u spavaćim sobama i zavladao je spokoj radničkim naseljem, a fabričkim autobusom "Dubrava", članovi pjanskog vijeća su prevezeni do dubrovačkog Lapada gdje su, zahvaljujući Begu, "daleko od očiju" besplatno uživali u nagradnom vikendu.
Bego je pijuckao i igrao šah sa dvije dame: jedna imala lijepu glavu, a druga zgodno tijelo.
P. S. - Svjedočim ovome jer sam tada bio Animator kulture u FAJ "Azot" Vitkovići, redovan član pjanskog vijeća i prijatelj Begu kojemu sam se morao zakleti na očinji vid da neću otkriti identitet predstavnica golog socijalizma. Ćoro se vratio u svoj zavičaj da odleži neku zatvorsku kaznu, pa tako ni od njega nisu mogli saznati istinu.
Šemsudin Gegić
