Krajem maja ste, nakon 13 godina, imali koncert u svom rodnom gradu. Postoji li neka razlika između nastupa u Konjicu u odnosu na bilo koji drugi grad?
– Koncert u Domu Kulture u Konjicu je bio jako posjećen i sretna sam što imam veliku podršku u svom gradu. Osim sugrađana tu su bili moji prijatelji iz Austrije, Slovenije, Sarajeva, Mostara, Goražda, Orašja… Naravno da je najteže pjevati pred svojom publikom i samim tim je i slađe, ali je odgovornost velika. Trinaest godina je prošlo od mog koncerta koji se također održao u maju. Simbolično smo i pjevali neke numere koje smo davno izvodili i sretna sam što se identifikujem i sada sa muzikom koju sam pjevala kao dijete. Imala sam divne goste, desetočlani orkestar i sve je zvučalo onako kako sam i zamišljala.
Ko Vam je u muzičkom odrastanju i sada karijeri najveća podrška?
– Porodica je moja najveća podrška. Zatim i moja muzička porodica, kako ih volim nazvati, sjajni muzičari, moji Konjičani, sa kojima već 13 godina uspješno sarađujem, i za kraj, moja publika.
Otkud ljubav prema sevdalinkama?
– Sevdalinka je neodvojivi dio mene, upravo zato što je vrlo rano ostavila trag u mom životu.
Imali ste nastupe širom svijeta. Kako oni, koji nisu odrasli na zvuku sevdalinke, reagiraju na muziku koju izvodite?
– Fascinantno mi je bilo, kada sam nastupala na koncertima u Americi i Kanadi, da stranci koji ne razumiju niti jednu jedinu riječ, plaču na zvuke sevdalinke. U razgovoru s njima, nakon koncerta, kažu da osjete neku neobičnu sjetnu emociju koja ih dotakne, te da ih sevdah podsjeća na blues. Reakcije su izuzetne i dokaz su da kvalitetna muzika spaja ljude. Sretna sam kada kroz emociju i jedinstveni osjećaj koji je uvijek uzajaman pjevam i ljudima donosim pravi sevdah.
Također mi je zadovoljstvo upoznati naše divne, lako prepoznatljive tople ljude širom svijeta, one s dušom koja je nezamjenjiva i neprocjenjiva u današnjem vremenu. Ljudi s naših prostora su u svom brzom i haotičnom životu, željni bosanske duše i našeg ugođaja. Ja se uvijek rado odazovem, da na kulturan i nama svojstven način slavimo tradiciju i ljubav prema domovini.
Iza sebe imate dva albuma. Je li Vam u planu da u skorije vrijeme izdate novi?
– Koncert u Konjicu je snimljen tako da ćemo raditi na jednom live albumu s 14 divnih sevdalinki, makedonskih i crnogorskih pjesama.
Čemu Vas je sevdalinka naučila?
– U ljudskom smislu naučila me je da pjevam o ljubavi i za ljubav, da slušam svoje srce i intuiciju, a u profesionalnom smislu sam spoznala šta su to odgovornost, samokontrola i ponašanje na sceni.
U koju sevdalinku ste se zaljubili na prvo slušanje?
– Ja se obično zaljubim u nečiju izvedbu, pa tako rado slušam Silvanu Armenulić i njene izvedbe sevdalinki.
Koliko je sevdalinka perspektivna u moru muzičkog stvaralaštva koje danas često ima primjese turbo folka?
– Da je perspektivna, dokaz su divni mladi izvođači koji su danas prisutni na sceni, te prepune koncertne dvorane gdje god da odem. Ljudi su u ovom brzom i haotičnom životu željni muzike koja će ispuniti njihova srca, razgaliti dušu i probuditi neke potisnute emocije.
Šta je ono što privatno slušate?
– Obzirom da sam apsolventica arhitekture i puno vremena provodim crtajući, sva muzika koja mi je motivaciona, ritmična i koja me pokreće mi definitivno prija dok radim. Također rado slušam i klasičnu muziku koja me opušta nakon napornog dana.
Kako uspijevate da uskladite obaveze na fakultetu s onima vezanim za muzičku karijeru?
– Fakultetske obaveze su uvijek bile broj jedan na listi prioriteta. Arhitektura i muzika su usko vezane, pa, iako svaka ima svoje regulacije unutar kojih radite i na neki način se morate uklopiti i ispoštovati ih, i u jednoj i u drugoj oblasti možete svojom kreativnošću ostaviti vama svojstven pečat. Na pauzi između semestara, najviše vremena posvetim svojoj želji da sevdah i sevdalinku promovišem i dam svoj doprinos da bude na pijedestalu kakvom zaslužuje.
U toj priči, spojim ugodno s korisnim, gdje na račun umjetnosti i moje ljubavi prema tradiciji, imam priliku da putujem, upoznam nove kulture i ljude koji me duhovno obogate. Arhitektura je podjednako moja ljubav, i upravo na putovanjima širom svijeta, slikam, zapažam vernakularnu ali i modernu arhitekturu karakterističnu za određeno podneblje, skiciram i čuvam, te usvajam nova saznanja.
Da li biste u budućnosti voljeli da Vam primarno zanimanje bude muzika ili arhitektura?
-Trenutno sam pri kraju studija, a oduvijek kombiniram i balansiram između jednog i drugog, pa mi se čini da tako i najbolje funkcioniram. Nakon završetka, planiram upisati master studij i dodatno se usavršavati.U narednom periodu, voljela bih snimiti neke nove pjesme, imati još više uspješnih projekata, putovati, napredovati i biti bolji čovjek u svakom pogledu. Moja misija je sevdah, te je ljubav i energija koju imam i nesebično dajem uvijek uzvraćena. To je prava formula i tajna moje sreće.
U vezi ste s bh. glumcem Arminom Omerovićem. U čemu ste jedno drugom najveća podrška?
– Armin je divan čovjek. Povezala nas je činjenica da smo oboje kao djeca ušli u svijet umjetnosti, imamo slična životna iskustva i odlično se snalazimo u tome. Raduju me i naši zajednički projekti: „Večer filma i sevdaha“ koji je do sada izvođen na otoku Šipan kod Dubrovnika, u Geteburgu i Torontu. Imamo divnu energiju na sceni i ljudi to prepoznaju. Sevdalinke i kolaž filmova isprepliću se u jednoj fuziji koja ljude ne ostavlja ravnodušnim. Zajednički projekat koji me posebno raduje, kratki film „Rescue“ u kineskoj produkciji koji je sniman u Pekingu, u kojem Armin igra glavnu ulogu, dok sam ja snimila sevdalinku za potrebe filma i soundtrack. Radujem se da čujem i vidim finalni proizvod i sretna sam što smo oboje dio ovog sjajnog projekta koji će biti prikazivan na svjetskim festivalima.
Azra Magazin
