Više solidarnosti
- Znate onu priču kada je jedan naš babo stavio sinove ispred sebe i svakome dao po prut kako bi im praktično pokazao šta znači jedinstvo. Svakome je dao po jedan prut da ga slome, a oni su to lako uradili. A onda je babo uzeo tri pruta pa ih spleo i dao im da tu gužvu probaju slomiti. Nisu mogli. Samo da smo jedinstveni, više solidarni, da dajemo sadaku, a to nisu samo pare. Sadaka je i osmijeh, lijepa riječ, kad se sretnemo, saslušamo, jedni drugima pomognemo koliko možemo – kaže Bećirspahić.
Ramazan je uvijek kruna ibadeta, mjesec u kojem ništa nije isto – od have koju dišemo do ljudi i njihove čehre, kaže Ahmedin te dodaje kako su mu posebnu radost donijele posjete povratničkim džematima i emocije ljudi koje rijetko ko posjeti.
- Ima ljudi za koje mi i ne znamo da su tu. Mislim da naša politika, ljudi koji sjede tamo, i ne znaju da ima nana koja nema ništa, ali ništa i ne traži, pa joj je dovoljno samo da joj dođeš. Počašćen sam što imam priliku da vraćam ljudima osmijehe. Zabluda je da si ti nekome nešto dao, jer tvoje je samo ono što si drugome dao. Kada bi se višak imetka, zekjat, podijelio pravilno, na svijetu sto posto ne bi bilo gladi, ali mi, ljudi, k'o ljudi, nastojimo da to eskiviramo – ističe hafiz Bećirspahić, koji obavlja i dužnost koordinatora Ureda za društvenu brigu Rijaseta Islamske zajednice BiH za Goraždansko muftijstvo.
Tri pruta
Nada se da će utrka za dunjalučkim vrijednostima biti usporena, da ćemo više vremena posvećivati jedni drugima, misliti i na ljude koji nemaju, jer jedino tako ovaj narod može postati nesalomiv, poput ona tri pruta sa početka hafizove priče.
Imam u činu kapetana
Efendija Bećirspahić jedan je od imama koji je svoju domovinu branio i sa puškom u ruci. Razlog je, kaže, jednostavan, nije mogao gledati komšije da idu na front a da on sjedi kod kuće i dijeli humanitarnu pomoć. Demobilisani je u činu kapetana ARBiH, a odlikovanje “Zlatni ljiljan” je odbio, jer je smatrao kako od njega ima mnogo zaslužnijih i hrabrijih.
– Ako je išta bilo lijepo u tom periodu, to su bila prijateljstva. Tada se dijelilo sve, od onog duhanskog “bezeca”, zalogaja hljeba ili čarapa koje bi neko dobio u paketu iz inozemstva. I ja sam dolazio u fazu da jedem mekinje, jer iako smo bili na selu, imali smo mnogo muhadžira iz drugih gradova – kaže Bećirspahić.
Avaz
