Požar u Priboju
Na inicijativu komšije, rahmetli Muradifa Durovića, aktivni dobrovoljac tadašnjeg Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Alija Hodžić" postao je 1975. godine. Po nepisanoj tradiciji, svi mladići koji su živjeli u blizini vatrogasnog doma, željeli su postati vatrogasci, a Dušan je živio na svega pedesetak metara od svog budućeg radnog mjesta.
- Pamtim jak požar kad smo, osamdesetih godina, gasili FAP u Priboju. Dobili smo i neku nagradu, a bili su nam obećali i kamion dati, jer smo mi iz Goražda drugi ili treći stigli na lice mjesta, pored svih onih gradova okolo. Gori hala k'o fudbalsko igralište, gore velika burad s farbama, čudima. Kažu: "Ako to eksplodira, ode pola Priboja." Gasili smo i fočanski "Maglić", u Rogatici isto. Uvijek smo bili jedno od jačih društava - kaže Dušan.
S brojnih takmičenja, republičkih, saveznih, ali i međudržavnih, goraždanski vatrogasci vraćali su se medaljama. Najsjajnije su 1989. godine osvojili u Poljskoj.
- U bivšoj Jugoslaviji bili smo treći u Zrenjaninu i tri ekipe iz Jugoslavije su se kvalifikovale na Olimpijadu u Varšavu. U kategoriji dobrovoljaca osvojili smo zlato. U Goraždu smo dočekani s euforijom - sjeća se Duško.
Spremnost i uspjesi članova društva, koje je nosilo ime partizanskog prvoborca Alije Hodžića, u najvećoj mjeri su zasluga komandira Mustafe Bešlije. Društvo je vodio sve do svoje smrti 1996. godine. Dušan se sjeća da su, kao jedni od rijetkih, vatrogasci iz Goražda dobili ljestve vrijedne pola miliona njemačkih maraka te morali ići u Savezno izvršno vijeće da bi im se odobrio "izvoz deviza" kojima su ljestve plaćene.
- Znali smo da se kuha. Ljudi iz Višegrada, Foče dolaze u Goražde, u gradu negdje oko 70.000 ljudi. Ma neće valjda u Goraždu. Cijeli život rastao sam u centru grada i baš svi moji prijatelji su muslimani. Nisam požalio što se tiče mog grada, mojih prijatelja i komšija, ali neću da lažem, da sam znao šta ću pretrpjeti u te četiri godine, ja bih s rancem pješice u Australiju otišao - kaže Dušan Vasović govoreći o ratu provedenom u svom gradu.
Njegov ratni raspored u bivšoj JNA bio je u vatrogasnoj jedinici, a to je posao koji najbolje radi, pa se odmah javio u Teritorijalnu vatrogasnu jedinicu. Stanari zgrade u kojoj je živio s majkom Jovankom dva mjeseca proveli su u podrumu.
- Ubacili smo dušeke tu, cijela zgrada u onim boksovima s rešetkama. Dolje je šporet, kuhaš ono što imaš. U februaru 1993. godine ja sam jedva čekao kad će žara ponići. Ne samo ja nego svi ljudi su bili gladni. Ali kad nisam imao ja, doturio mi je komšija kilu-dvije riže, brašna. Pa na ručni mlin se to melje i od toga se pravi nešto što liči na hljeb - opisuje Dušan godine opsade grada na Drini, a svjestan da se to riječima ne može.
Gasile su se zapaljene kuće, iz njih izvlačila raskomadana tijela žrtava, pod kišom metaka i granata dopremala voda za pojedine dijelove grada i bolnicu. Dok je Dušan bio na terenu, njegova majka s ostalim ženama iz komšiluka plela je čarape za borce na frontu. Otac Vukašin živio je na desnoj obali Drine. Ranjen je rafalima s uzvišenja Kik iznad grada. Operiran je u Ratnoj bolnici u Goraždu te, nakon dugo uvjeravanja, 1994. godine evakuiran za Sarajevo.
- Helikopteri UNPROFOR-a tada su imali obavezu da se, zbog kontrole, prvo spuste na Sokolac. Kada su pročitali ime Vasović Vukašin, tražili su da izađe na Sokocu, ali on to nije htio i produžio je za Sarajevo - kaže Dušan.
Imao je razumijevanja za ogorčenje ljudi koji su u okolnim gradovima izgubili svoje najdraže, pa je povremeno svoj boravak u vatrogasnom domu produžavao da bi izbjegao probleme.
- Višegrad je ranije pao, pada Međeđa, pa ljudi dolaze i nemaju gdje da se smjeste. Dolazili su i meni na stan ljudi, ali izađe komšija i kaže: “Haj'mo odavde. Ako imaš nešto protiv Srba, pokaži to na liniji." Što se tiče Goraždana, niko mi nikad ružnu riječ nije rekao. Nije ni sa strane niko, ne mogu dušu griješiti - dodaje Vasović.
- Gasili smo požar u naselju Glamoč. Vjetar je odjednom vatru okrenuo u drugom pravcu. Meho je pokušao izaći uz jedno brdo, nije imao snage, a plamen je išao za njima. Kolega koji mu je pokušavao pomoći, koji ga je vukao, uspio se popeti na to uzvišenje, a Meho se, kad je shvatio da neće uspjeti, okrenuo i pošao nizbrdo. Tu su ga uhvatili dim i vatra. Sišao sam s kolegom i našao ga u jednom potoku. Još daje znake života, ali u dvije minute je natekao. Umro mi je na rukama. Ko zna koliko dugo nakon toga nisam mogao zaspati, a i danas mi, čim se pomene njegovo ime, bude teško - kaže Dušan.
Ako zatreba
Bez obzira na sva iskušenja koja je prošao, grad u kojem je rođen drugim nije želio zamijeniti. Malo je onih u kojima bi popio toliko kafa i razmijenio lijepih riječi kao što svaki dan radi sa svojim Goraždanima. Naredne godine navršit će se četiri decenije otkako je postao vatrogasac, do penzije mu, kaže, trebaju još četiri godine staža.
- Mi i sada odemo na godišnji odmor, ali opet se vrzmamo po gradu i, kad treba, idemo na požar. I sada imamo penzionera vatrogasaca koji dođu. Uđe to u krv. Znam da ni vatrogasac ne može star, duša mu u nosu, a da nosi aparat na leđima. Imam neki voćnjak u kojem ubijam sate, ali moja adresa ostaje Trg branilaca, Vatrogasni dom blizu. Ako zatrebam, uvijek ću biti tu - poručuje Vasović.
Bio sam "titovac"
Nije bio komunista već, kako kaže, "titovac". U ratu nije birao strane, već je nastojao izabrati pravi put, poput junaka Merlinove pjesme “furati sredinom” i činiti dobro.
- Primio sam u stan porodicu Karaman iz Višegrada. Jeste da je jednosoban, ali u Goraždu je 70.000 ljudi, po 20-30 duša u jednom stanu. Tri brata, od jednog brata žena i kćerka. Dijelili smo po dim cigarete. Ja se i dan-danas izljubim s mojim Hajrudinom. Braća, rođaci, ne mogu to ni da opišem - ističe Vasović.
Pričama koje su stizale s druge strane linije odbrane grada svi koji ga poznaju samo su se nasmijali.
- Znam sebe i znam šta sam radio - gasio vatru, davao narodu i ustanovama poput bolnice vodu. A onda sam slušao da su me na drugoj strani proglasili zločincem i da sam ubijao Srbe po Goraždu. Ja ubijao Srbe!? Halo, ljudi - poručuje Dušan.
Dolazili su i meni na stan ljudi, ali izađe komšija i kaže: "Haj'mo odavde. Ako imaš nešto protiv Srba, pokaži to na liniji."
Avaz
